čudnim se čudom čudim...jučer je bio tako lijep dan...ujutro sam imala, mogu slobodno reći privilegij, sjesti i porazgovarati s jednom dragocjenom osobom koja me naučila nekim stvarima. pomogla mi da odagnam strahove izazvane od strane ex-voljene osobe i da napokon naiđem na tračak spokoja u svom zbrčkanom mozgu. poslije podne, otišla sam sa Swiftom do Sparkya...Sparky se nije dobro osjećala pa smo joj išli unijeti malo veselja u njen rentani stan. nakon toga Swift i ja prošetali smo dobar dio našeg "vele"grada i otišli svaki svojoj kući. usprkos tome što sam jučer imala slobodan dan, morala sam doma još nešto dovršiti. nakon što sam pred očima imala samo zvjezdice od umora, prošetala sam svog Jaguara i zaspala snom pravednika. budim se ujutro i AAAAA......!!!!!!! boli me prokleti, još jedan jedini umnjak koji imam (jer ga zubarka nije htjela vaditi). nakon četiri analgina i dva lubora bol još ne jenjava...a od zubarke ništa do sutra ujutro. dobila sam od kolegice tablu lupoceta...ako imam sreće bol će popustiti inače ne znam...mogla bih ubiti svakog tko mi se obrati jer svaki decibel izaziva bol. bilo je i par komentara kao ha, ha pa znaš koji je lijek za sve!! ma da! da ne bi slučajno zbog usrane zubobolje napravila recidiv! da, kad sam već kod toga...jučer me Zlo pozvao da idem s njim u kombinaciju. nisam se previše iznenadila kad sam rekla odlučno NE! pitao je "a hepovi?" a ja opet NE! neću kenjati, i iz prošlog posta se vidi da me to pitao prošli tjedan možda bih čak i pristala. sva sreća prošli tjedan je prošao, a ja živim već skoro kraj novog drugog tjedna. uglavnom tu je priča završila. drago mi je da se i Zlo preobrazio odmah natrag u sebe i rekao da mu se ne da samom, da je on mislio ako ću i ja... nadam se da mu se i dalje neće dati samom jer ako se predomisli bit će - ZLO!

da, malo za promjenu, eto mene na poslu! ha, ha...zapravo mi je to fakat vec glupo pisati...stalno sam na poslu. ali, nema veze, i bolje je tako. jer... u zadnjih neznamkoliko dana dogadja mi se pakao. me and my boyfriend, who was the one to die for - we have broke up! na zalost, tako je moralo biti. gadne stvari su se pocele dogadjati, on je poceo gubiti kontrolu, ja zivce, par fizickih obracuna i adios! ali, opet kazem, i bolje je tako. mogla bih ja tu sad pisati "socne" detalje, ali stvarno mislim neke stvari odrzati barem toliko privatne da ih ne publiciram na netu.
osjecam se uzasno cudno. zadnjih sedam mjeseci svako jutro sam se budila pokraj njega, svaku noc zaspala pokraj njega pa sad kad se ujutro probudim, onako polusvjesna, treba mi neko vrijeme da dodjem sebi i da mi se situacija poslozi u glavi. toliko o tome.
nego, jos i prije nego sto smo prekinuli, meni se po glavi opet poceo motati heroin. nisam bas previse iznenadjena obzirom na to da svakodnevno od terapeuta slusam kako je ovisnost "kronicno recidivirajuca bolest". svaki vrabac u mojoj glavi tu pjesmicu vec zna apsolutno na pamet. na srecu, nisam napravila recidiv. zasto? vjerujem da bih ga napravila da nisam jos prije osam, devet mjeseci prekinula sve veze s dilerima i obrisala i zadnju znamenku bilo kojeg telefonskog broja. ostao je jedan, od frendice koju znam citav svoj zivot. i tako sam se ja iz drustva povukla u osamljeni kutak i nazvala..."mobilna stanica je iskljucena", rece ona dosadna zena. i praise the Lord, to mi je bilo dovoljno. ako nije upalilo iz prve, iz druge necu ni pokusavati. vratila sam se drustvu i to je bilo to. i tako je moj pokusaj da napravim recidiv, prvi u sedam mjeseci, prosao neuspjesno.
moram priznati, od tada mi nije palo na pamet ponovo okretati taj broj. svaki dan se podsjecam te situacije, svih ostalih situacija iz proslosti i treniram i dalje samu sebe iz dana u dan da ne pokleknem. u situaciji u kojoj se trenutno nalazim, bilo bi vrlo ocekivano da napravim recidiv. e bas zato necu! ovih sedam mjeseci apstinencije (bas danas ulazim u osmi mjesec) je samo moje i znam da mi to nitko ne moze osporiti. ali opet, zasto da to bude samo sedam mjeseci? idem dalje, vidjeti do kad cu izdrzati. mozda, samo mozda, uspijem zauvijek zatvoriti taj deveti krug pakla.
pozdrav svim "anonimcima" and a BIG thank you!

eh, da. eto mene opet na poslu gdje ću i ostati do sitnih jutarnjih sati. no, kao što uvijek kažem, nema veze, bitno da se radi. inače, osjećam se pretty shitty. prehladila sam bubrege - opako, plus još temperatura i sve što uz to ide. moram spomenuti, za one koji čitaju ovaj blog, da je fakat jadno sve ovo što se događalo na relaciji dragon - ja i kako sam zadnji put napisala, meni je dosta. često se sjetim svih takvih i sličnih situacija koje su mi se događale u vrijeme dok sam se drogirala i bilo ih je.... sad nakon svega, znam da apstinencija od sedam mjeseci nije neki bum i da se stvari ne mogu promijeniti preko noći koliko god bih ja to željela. pa ipak, pitam se, kad će sve to prestati? ono što poučno izvlačim iz ovih mjeseci i (očito) neizbježnog druženja sa bivšim ovisnicima je to da se apsolutno i nikako ne valja sa istima zbližavati samo na temelju toga što dijelimo slična iskustva. glupa sam već sama sebi kako zaboravljam da apsolutno nikome ne bih trebala apsolutno vjerovati. ne kažem da sam ja bezgrešna osoba, svetica. da je tako, ne bih danas bila tu gdje jesam, zar ne? ali, ako se nekoga kloniš, taj će se valjda kloniti i tebe pa neće biti moguće nanijeti obostranu štetu. pomisliš kako će biti lako nastaviti živjeti "normalnim" životom, a tek nakon stotinu i ne znam koliko pljuski shvatiš kako je teško "prešaltati" se bez da se za tobom ne vuku neki repovi tvoje ovisničke osobnosti. jedino što se nadam i trudim čitavo vrijeme da te repove skrešem pa možda jednog dana i nestanu. zapravo...dilema: ako na poslu mogu biti uspješna i "normalno" funkcionirati, zašto onda i u privatnom životu stvari napokon ne okrenem u normalan nekakav tok? ok. istina, za posao je očito bilo dovoljno da se otarasim i dopa, potom alkohola, a napokon i pušilica, jer treba mi bistra glava. a za privatni život...malo se ipak teže oprostiti od ljudi koji i dalje prakticiraju takav način života. znam da bi bilo najpametnije napraviti kakav kompromis. kakav? nadam se da ću ga naći. suma sumarum, ono u što sam sigurna da više definitivno neću posustati pred iskušenjem zvanom droga, zapravo, trudit ću se, ipak ništa nije sigurno. ono što sam naučila je da se zbog ničega ne isplati baciti sav taj trud u smeće, pogotovo ne zbog glupih dječjih konflikata i rekla-kazala spike. ponekad pomislim kako je najlakše fino se puknuti i zaboraviti na sve. sva sreća, to me brzo prođe. ne mogu reći, isto tako, niti da u tim slučajevima mislim na sebe. priznajem da ipak prvo pomislim na svoje "čiste" prijatelje koji su uz mene prošli čitavu moju i heptanonsku terapiju i skidanje s iste i koji me i dan danas podržavaju u mojoj apstinenciji. istina bog, takvi su rijetki, zapravo, dobro da još takvi i postoje uzevši u obzir kakvu sam gamad od ljudi, istu kao i ja tada, nakupljala kroz sve te godine drogiranja. upravo zbog tih pravih prijatelja, a nema ih puno, još više ću se truditi održati svoju apstinenciju i izgrađivati karakter "normalne" osobe. ono što me rastužuje je činjenica da su se moji prijatelji u većini rasuli po svijetu pa ih ne vidim tako često, ali znam da su mi u mislima. da, sad sam se ful raspekmezila (fuj!) i ovaj blog komotno mogu nazvati "a tribute to R**i, M**o, M**e i I*a". e tako. a sad idem raditi.

zadnjih dosta dana pitam samu sebe "pa dobro, zar si toliko naivna i blesava...." i još puno drugih stvari koje sad nisu bitne. nego, počelo se učestalo događati kod nekih određenih mojih poznanika, da mi lažu. ne samo meni, sasvim nebitno, nego sebi, jako bitno! događalo se to da nisam vjerovala jednoj osobi, kojoj bih valjda jedinoj trebala vjerovati, kad me upućivala na te laži. toliko sam slijepo željela vjerovati u tuđu "dobrotu, ispravnost i iskrenost", kao i iskrenu želju za skidanjem s heroina da sam zaista ostala zaslijepljena kao jelen na autoputu. čudi me to pomalo jer nikad baš nisam bila lakovjerna, a i godine života kakvog sam vodila i ljudi s kojima sam se susretala tako su me naučili. valjda se stvarno popravljam?
nego, kako sam se zapravo uvjerila da me ti određeni ljudi lažu i da vrijeđam jedinu osobu koja im kontrira za moje dobro? lijepo. u laži su kratke noge! svaka laž popraćena je barem sa još pet ili šest ili šezdeset laži pa tako kad sam od još nekoliko "laganih" ljudi čula da sam čak ja uvučena u laži i korištena kao !lažni! alibi kako bi se te laži izrealizirale, e pa stvarno! dugo mi je trebalo.
kako je do svega toga došlo? lijepo. pokušaš i želiš nekome pomoći u nadi da on stvarno želi tvoju pomoć i prijateljstvo. e to tako ne ide, očito! barem ne kod određenih ljudi koje spominjem. žalosno je, zaista je žalosno na koje i kakve sve načine ljudi tumače prijateljstvo i, što se tiče AN kluba, tzv. mentorstvo. za njih je, pokazalo se, prijatelj i mentor onaj koji će za njih lagati svakom i svima i podržavati njihove laži, a da je i sam prevaren.
hvala svima koji to činite jer samo ste mi pomogli da dignem gard malo više i da shvatim tko su mi prijatelji.
znam da će ovo pročitati oni na koje se odnosi i prepoznati se i biti ljuti, možda histerični? zato ponavljam: SVAKA LAŽ JE PROVJERENA I PROZRENA I SRAM TE BILO ŠTO ME ISKORIŠTAVAŠ KAO ALIBI!

Ja mogu kaj god hoću! Ostat ću vani tri – četiri dana, budna naravno. Uzet ću što god mi padne pod ruku, koliko god mi padne u ruke. Družit ću se s kim god ja hoću i naravno da mama priča gluposti kad mi sugerira neko pametnije društvo. Pa kaj mom društvu fali?...
Te i takve misli kovitlale su se u mom devastiranom mozgu osam godina. Od prvog extasya do zadnje crte dopa. Dobro, lažem. Ne baš do zadnje crte dopa jer zadnjih godinu dana drogiranja heroinom bila je uobičajena svakodnevna potreba (toliko o slobodi!). Trebalo je proći još godinu dana da mi se sve apsolutno zgadi. Od početka svoje ovisnosti bila sam svjesna da ću se moći početi liječiti tek onda kad ja sama odlučim. Nisam nikada ni pomišljala da ću morati doći na rub socijalne, moralne, financijske i zdravstvene provalije da bih tek potom potražila pomoć. Ambulatno liječenje je u mom jadnom mozgu uvijek bilo za nekog drugog. Pa ja sam pametna, neovisna (???), obrazovana, mogu prosuditi uzročno-poslijedični slijed djelovanja. E, šipak! Rekli bi u narodu. Domet mojih sposobnosti bio je recidiv svaka četiri dana samopropisanog režima odvikavanja. Onda jednog dana, u mladom (samo 22 godine) ovisničkom mozgu javlja se glasić zdravog razuma. Nisam ništa bolja od ostalih. Slaba sam, ovisna, ne-slobodna. Ništa sam od svega onog što sam ikada željela biti. Let the healing begin!
Moram priznati da u vrijeme kad sam počela s ambulantnim liječenjem u KB »Sestre milosrdnice» nisam ni slutila koliko će taj proces trajati, koliko volje će trebati i koliko sam daleko od onoga što bi trebao biti čovjek. Ništa posebno. Samo čovjek kao takav. Čovjek, ne rob.
Sloboda od...Sloboda za... Ne mogu se više ni sjetiti koliko sam puta upotrebljavala te pojmove tijekom školovanja i (ne završenog) studija filozofije. Bilo mi je ispod časti samoj sebi priznati kako nisam baš u potpunosti sigurna što ti pojmovi zapravo znače. Lako je pročitati definiciju u filozofijskom riječniku, ali kako da rob sam sebi pojasni pojam slobode kad jedino što ga potiče na bilo kakvo djelovanje jesu njegovi okovi. Moja ovisnost o heroinu.
Danas imam tu, slobodno mogu reći, sreću da razumijem značenje tih sloboda. Sloboda od....okova ovisnosti, neugodnih telefonskih poziva u svako doba dana i noći, života u neprestanom strahu i napetosti. Sloboda za....uživanje u životu, uveseljavanje sebe i ljudi oko sebe. Sloboda za rad i kreativnost.
Zašto život? Ne želim više upotrebljavati sintagme «normalan život», «običan život». Sad osjećam kao da je to pleonaza, puko pretjerivanje. Život je takav kakav je. Nije uvijek tečan i ugodan, s okusom pudinga od čokolade, ali je jedan i jedinstven. Kroz neprilagođenu dioptriju ovisnosti, taj život, koji sada trudim živjeti i njegovati, izgledao je «normalan». U prijevodu s heroinskog to bi bilo: odbojan, štoviše degutantan, usuđivala sam ga se nazvati i malograđanskim. A onda, kad se probudiš i umiješ lice, shvatiš da je malograđanština doista samo stanje uma. Svatko je krojač svoje sudbine.
Moj život sada nije malograđanski. Ne radim ništa posebno. Sve je «obično» i «normalno», a bez heroina uspijevam i uživati u svim stvarima koje radim. Vidim veselje u malešnome, naoko nebitnom. Vidim rezultate, vidim da sam puno uspješnija, učinkovitija i sretna sam. Da, stvarno sam sretna. Dobila sam svoju slobodu za i želim iskoristiti sve što mi ona pruža.


Posvećeno Ninu G., mom mentoru i prijatelju. Hvala Ti!
Salamandrina

HALUCINACIJE O SLOBODI.doc

eto dan se bliži kraju, a ja još uvijek bivam na svom radnom mjestu jer sam, doslovce, zatrpana poslom. no to nije bitno. zapravo je jer imam barem tu sreću da imam posao. vjerovali ili ne, moj šef, kao i većina suradnika znaju da sam bila ovisnica. dobre vijesti, jel'te, brzo putuju. sva sreća, sa šefom imam prijateljski odnos, obzirom na to da me zna od moje 12. godine. čovjek vidi da dobro radim, da ne kljucam, da ne stvaram probleme i sve je OK. primjer, dakle, jedne od onih i onakvih osoba koje razumiju bolest ovisnosti i spreman je ne zamjerati mi moju prošlost. čak me s iznenađenjem upitao nedavno da kako to da me nije vidio na jednom, nedavno održanom, koncertu. kao, očekivao me tamo. e, dragi moj el jefe, jedino kaj ja sad peglam je čisti veš, a "perem" samo suđe i podove doma...i pesu šape. zapravo bih lagala kad bih rekla da zbog toga nisam sretna. odavna mi je dojadilo čekanje da se diler probudi, pa na posao po dilerovom radnom vremenu, pa nabaviti ilegalnu supstancu dovoljnu za prebroditi noć i bla bla truć truć. nego, što sam htjela reći? da! muzika! jednom mi je prijateljica, također bivša ovisnica, kad se skidala rekla da se drogira muzikom i da svaki korak koji učini, korak je dalje od heroina. ona se skinula puno prije mene, a ja sam se tih riječi prisjećala i prisjećam ih se još i sad. no, danas na poslu, slušala sam neke stvari koje sam slušala sa svojim ex najboljim prijateljem i vratilo me godinu dana u natrag. nisam, što se ono kaže, posegnula za drogom, ali osjećala sam se kao da je 2003. i kao sad lagano odoh ja na p.....icu, naći se s "frendovima" pa u kombinaciju. i onda trrrrm, skužim i vratim se natrag. sve je OK. na sreću, sa svim tim "frendovima" sam se posvadila, kombinacije su mi daleke, daleke sjeverne zemlje tako da sam safe. ali naravno, ipak je presudan moj um i prije svega razum. često znam reći da ne pomišljam napraviti recidiv jer mi je a) neugodno pojaviti se pred svim ljudima koji u mene vjeruju, b) strah me krize, priznajem i c) volim svoj posao i želim ga sačuvati. i tako, nema toliko slova u abecedi da nabrojim sve razloge protiv horsa, a razlozi za su davno izlizane samo fraze.
eto, toliko od mene nakon napornog dana u sadašnjosti. uskoro ću postati svoj "log" koji sam vodila prvih cca mjesec dana kad sam se skinula s heptanona. za pikanterije iz junkerskog života nisam trenutno raspoložena, ali sigurna sam da će me i to uhvatiti pa kad se raspištoljim...
pusa
bok

eke, ovaj post je samo za test jer je nešto zezalo malo prije. nadam se da je sad sve ok.

Otvoren je novi weblog.